Pročitao sam nešto danas vezano za “Proročku uporabu Starog Zavjeta u Novom”. Članak se posebno posvetio pitanju da li je Stari Zavjet trebao nositi “Dvostruko Značenje” (sensus plenior) za koje je jedino Duh Sveti znao, te o kojem je ljudski autor bio velikim dijelom (ako ne i potpuno) neupućen. Te da li postoji samo “Jedno Značenje” Starog Zavjeta, značenje koje je preneseno prorokovim samim riječima te shvaćeno primjenom obične, doslovne gramatičko-povijesne hermeneutike?" Da li bi značenje trebalo biti "ograničeno" značenju shvaćanja riječi ljudskog autora, pošto je ovo značenje također - posredstvom božanskog nadahnuća - značenje Duha Svetoga?
Oni koji se bore za sensus plenior hermeneutiku Starog Zavjeta često to čine na ovakav način:
Oni koji se bore za sensus plenior hermeneutiku Starog Zavjeta često to čine na ovakav način:
“Budući da je Bog krajnji autor Svetog Pisma, te je ljudski autor samo sredstvo kojim su Njegove riječi otkrivene čovječanstvu (što, usput rečeno, također prikazuje krivo gledište biblijskog nadahnuća - suštinski identično islamskom gledištu nadahnuća … ali to je druga tema, ako ne jako bliska ovoj),
Božje namjere su jedini ispravan kriterij kojim se značenja starozavjetnih tekstova mora razumjeti. A božanske namjere određenih starozavjetnih odlomaka su nam jasno jedino otkrivene u Novom Zavjetu. Moramo jednostavno dozvoliti jasnoj nauci Novog Zavjeta da tumači što je inače de facto skriveno u našem Starom Zavjetu.” Ovo potpunije značenje (odnosno, sensus plenior) se nalazi jednostavno izvan ljudske sposobnosti da ga shvati. Očito je da su čak i starozavjetni proroci živjeli i služili u potpunom neznanju Božjeg namijenjenog značenja za riječi koje su napisali. Jadni proroci!”
Da budemo što jasnije: ovaj položaj zagovara da proroci nisu u potpunosti znali niti razumjeli (štoviše nisu ni mogli znati niti razumijeti) što su pisali. Prošla bi doslovno stoljeća prije nego što bi Isus i apostoli došli na povijesnom scenu i pružili ispravno tumačenje riječi starozavjetnih proroka ... Izraelu.
Ako se ne možemo obratiti ljudskom tekstu starozavjetnih odlomaka i raspoznati božansku namjeru neovisno o Novom Zavjetu, kako onda da izbjegnemo zaključak da je raspoznavanje božanski namijenjenog značenja starozavjetnih tekstova de facto nemoguće, te da je Bog zapravo i namijenio takvu skrivenost kao dio same naravi božanskog “otkrivenja” (štogod bi ova riječ “otkrivenje” zapravo značila u tom slučaju).
Da budemo što jasnije: ovaj položaj zagovara da proroci nisu u potpunosti znali niti razumjeli (štoviše nisu ni mogli znati niti razumijeti) što su pisali. Prošla bi doslovno stoljeća prije nego što bi Isus i apostoli došli na povijesnom scenu i pružili ispravno tumačenje riječi starozavjetnih proroka ... Izraelu.
Ako se ne možemo obratiti ljudskom tekstu starozavjetnih odlomaka i raspoznati božansku namjeru neovisno o Novom Zavjetu, kako onda da izbjegnemo zaključak da je raspoznavanje božanski namijenjenog značenja starozavjetnih tekstova de facto nemoguće, te da je Bog zapravo i namijenio takvu skrivenost kao dio same naravi božanskog “otkrivenja” (štogod bi ova riječ “otkrivenje” zapravo značila u tom slučaju).
Kako bismo se mi smrtnici ikada mogli nadati otkrivanju značenja ikojeg starozavjetnog zapisa kad je sama narav tog teksta – takozvanog “otkrivenja” - skrivena do takvog vremena kad bi nam je Isus i apostoli mogli protumačiti? Tko je upoznao um Gospodnji? Kome je ikako moguće da raspozna skrivena značenja starozavjetnog zapisa, osim samom Bogu?
Teško je vidjeti kako takav hermeneutički pristup ne bi potkopao ikakve pokušaje otkrivanja bilo kroz biblijsko proučavanje ili egzegezu ikojeg dijela ogromne većine starozavjetnih spisaka (zasigurno sve dijelove koji nisu izravno citirani ili aludirani u Novom Zavjetu). Želim reći, koja bi bila svrha kad bi pravo značenje bilo božanskom namjerom skriveno čak i od samih proroka?
Ako, kao što mnogi tvrde, “Novi Zavjet mora tumači Stari”, tad je teško razumijeti kako bismo mogli očekivati da ćemo doći do pravog tumačenja i Novog Zavjeta! Kako bismo se uopće osudili pokušati? Kojim nečelom se možemo pouzdati da Božja najnovija objava isto ne sadrži sensus plenior (tj. potpunija ako ne i skrivena značenja)? Nama se čine da što uspješniji je ovaj pristup proučavanja Starog Zavjeta, zapravo sve više potkopava samu mogućnost i razlog egzegetskog procedura kao načina otkrivanja značenja ikojeg teksta, te de facto čini proizvoljnom doslovnu, gramatičko-povijesnu hermeneutiku ... osim (naravno) ako nam značenje Novog Zavjeta (možda islamski Injeel?) nije posebno otkriveno, recimo po anđelu Gabrijelu, nekom seljaku. Al’ u tomu je slučaju značenje teksta samo proizvod jednog drugog posebnog otkrivenja, a ne proizvod egzegeze ili proučavanja.
Teško je vidjeti kako takav hermeneutički pristup ne bi potkopao ikakve pokušaje otkrivanja bilo kroz biblijsko proučavanje ili egzegezu ikojeg dijela ogromne većine starozavjetnih spisaka (zasigurno sve dijelove koji nisu izravno citirani ili aludirani u Novom Zavjetu). Želim reći, koja bi bila svrha kad bi pravo značenje bilo božanskom namjerom skriveno čak i od samih proroka?
Ako, kao što mnogi tvrde, “Novi Zavjet mora tumači Stari”, tad je teško razumijeti kako bismo mogli očekivati da ćemo doći do pravog tumačenja i Novog Zavjeta! Kako bismo se uopće osudili pokušati? Kojim nečelom se možemo pouzdati da Božja najnovija objava isto ne sadrži sensus plenior (tj. potpunija ako ne i skrivena značenja)? Nama se čine da što uspješniji je ovaj pristup proučavanja Starog Zavjeta, zapravo sve više potkopava samu mogućnost i razlog egzegetskog procedura kao načina otkrivanja značenja ikojeg teksta, te de facto čini proizvoljnom doslovnu, gramatičko-povijesnu hermeneutiku ... osim (naravno) ako nam značenje Novog Zavjeta (možda islamski Injeel?) nije posebno otkriveno, recimo po anđelu Gabrijelu, nekom seljaku. Al’ u tomu je slučaju značenje teksta samo proizvod jednog drugog posebnog otkrivenja, a ne proizvod egzegeze ili proučavanja.
Ako je najvažniji hermeneutički princip kojeg primjenjuješ svojem proučavanju Starog Zavjeta u suštini ovakav: “Neka Novi Zavjet tumači Stari Zavjet”, onda se nama čini kako ti imaš jako dobar razlog da zanemariš dvije trećine svoje Biblije! Zapravo, po istom nečelom, možeš sasvim preskočiti bilokoje bibljisko proučavanje i molit se s isčekivanjem za neku novu objavu (neki takozvnani tihi glas Duha ili anđela). Ne treba se proučavati Stari Zavjet. Ma, čak ni Novi zavjet!
Ali, ako misliš da se doslovno značenje teksta (Starog i Novog zavjeta) može se zapravo doznati primjenivanjem pravog pravila tumačenja teksta – tj. obične, doslovne gramatičko-povijesne hermeneutike – onda je vrijedno baviti se s proučavanjem Svetoga Pisma.
Mi vjerujemo i poučavamo kako nam ne treba novu objava, neka takozvanu riječ mudrosti, neki dar proricanja, a ne trebamo čak Novi zavjet kako bismo došli do pravog tumačenja i razumijevanja Starog zavjeta.
Bog se jasno objavio svoj um kroz tekstova Starog zavjeta, iako On možda nije objavio sve što je namjeravao objaviti jednog dana. Svejedno, ni tada ni sada ljudi nisu u potrebi za čekanjem da ispavno razumiju i poslušaju ono što im je Bog već objavio. Da budemo još konkretnije ...
Izaija, naprimjer, je potpuno razumijo ono što je napisao nadahnućem Svetoga Duha. Drugim riječima, njemu je Božja obvjava bila jasna i shvatljiva. Znamo iz samog njegovg teksta (Iz 6,11) da je imao par pitanje u vezi onog što mu je bilo objavljeno (usp. I. Petrova 1,10), ali objava je sama bila sasvim jasna (vid. Ponovljeni zakon 29,29). Istina je da svom narodu Bog nije sve objavio u jednom te istom času, nego se objavljivao nama kroz mnoge godine. I sa svakom naduhnutom objavom njegov narod razumije sve više o prijašnjom objavom. Nova nije opovrgavala staru, već ju nadopunjavala; tj. pojasnala je staru, nije obezvrijedila.
Dakle, ne proučavamo Novi Zavjet kako bismo mogli pravilno razumijeti Stari Zavjet, već obrnuto. Pravo razumijevanje ili tumačenje Staroga Zavjeta obavezno je za pravo razumijevanje ili tumačenje Novoga.
Stariji, dakle, treba podučavati mlađe.
Ali, ako misliš da se doslovno značenje teksta (Starog i Novog zavjeta) može se zapravo doznati primjenivanjem pravog pravila tumačenja teksta – tj. obične, doslovne gramatičko-povijesne hermeneutike – onda je vrijedno baviti se s proučavanjem Svetoga Pisma.
Mi vjerujemo i poučavamo kako nam ne treba novu objava, neka takozvanu riječ mudrosti, neki dar proricanja, a ne trebamo čak Novi zavjet kako bismo došli do pravog tumačenja i razumijevanja Starog zavjeta.
Bog se jasno objavio svoj um kroz tekstova Starog zavjeta, iako On možda nije objavio sve što je namjeravao objaviti jednog dana. Svejedno, ni tada ni sada ljudi nisu u potrebi za čekanjem da ispavno razumiju i poslušaju ono što im je Bog već objavio. Da budemo još konkretnije ...
Izaija, naprimjer, je potpuno razumijo ono što je napisao nadahnućem Svetoga Duha. Drugim riječima, njemu je Božja obvjava bila jasna i shvatljiva. Znamo iz samog njegovg teksta (Iz 6,11) da je imao par pitanje u vezi onog što mu je bilo objavljeno (usp. I. Petrova 1,10), ali objava je sama bila sasvim jasna (vid. Ponovljeni zakon 29,29). Istina je da svom narodu Bog nije sve objavio u jednom te istom času, nego se objavljivao nama kroz mnoge godine. I sa svakom naduhnutom objavom njegov narod razumije sve više o prijašnjom objavom. Nova nije opovrgavala staru, već ju nadopunjavala; tj. pojasnala je staru, nije obezvrijedila.
Dakle, ne proučavamo Novi Zavjet kako bismo mogli pravilno razumijeti Stari Zavjet, već obrnuto. Pravo razumijevanje ili tumačenje Staroga Zavjeta obavezno je za pravo razumijevanje ili tumačenje Novoga.
Stariji, dakle, treba podučavati mlađe.
- od pastora